“Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.”

Dario Džamonja

Knjiga “Ako ti jave da sam pao…”  (izdanje Buybook, Sarajevo 2013) obuhvata 277 kratkih priča pisca, novinara, boema i Sarajlije Darija Džamonje u kojima se prožimaju komični, ali veoma tragični događaji iz njegovog života. Jednu priču posvetio je niškoj „Moravi“ bez filtera, u drugoj se prisjetio pjesme koju mu je na bolničkom uzglavlju šapnuo Mika Antić, a onda je britko opisao susret sa Bukovskim u raspaloj američkoj kafani, gdje mu je Čarls rekao (ne znajući da je pisac) da bi se morao baviti pisanjem.

Pojedine priče posvećene su ljudima koje Džamonja naročito nije volio, naziva ih PAPANI - Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista. Nažalost, “papani” čine dio našeg svijeta, često u broju koji je teško podnositi, i zbog toga treba pročitati ovu knjigu. 

Miljenko Jergović u tekstu „Ljudi i grobovi“ povodom ove knjige, između ostalog, je napisao: “Dario Džamonja u samo nekoliko riječi pogodi atmosferu, on vlada emocijama svojih čitatelja, njegove kratke priče od tri do najviše desetak novinskih kartica imaju savršenu dramaturgiju, s efektnim, sjajno izvedenim obratima. Nikada nisam čitao pisca koji na tako uskom prostoru i iznad ambisa izvodi takve piruete i preokrete u priči. Džamonjini likovi imaju, u riječ ili dvije, savršeno obrazloženu motivaciju. Repertoar njihovih odnosa nije bogat i raznolik, ali su vrlo raznolike njihove sudbine. Čudo jedno što sve život učini čovjeku. Dario Džamonja bio je time opsjednut, već i zbog svega što je život učinio njemu. Bio je usamljen i nesretan čovjek, iako je imao puno prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je vječiti pijanac, gubitnik gorke duše, pritom pisac jedne danas slabo egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom kanonu ovoga čitatelja, Džamonja je već za života imao, i imat će, kraljevsko mjesto. Oprostite gospodo – vi koje sam maloprije u piščevo ime poslao u materinu – ali nitko nije tako pisao kratke priče. Ni Carver ni ova fina stara gospođa iz Kanade, ni svi drugi koji su u miru svojih domova čitali Antona Pavloviča Čehova. Džamonja nije imao mir svoga doma. Iz nesređenosti i s ulice teško je pisati, a on je pisao tako.” 

 

Tekst “Ljudi i grobovi” u cijelosti možete pročitati ovdje.

Divan prikaz Marije Ivanović „Ako ti jave da sam pao...“ Dario Džamonja: Priče koje rađaju oblake u očima za podgoričku Pobjedu možete pročitati ovdje.